Ikona zagrebačkog i hrvatskog nogometa, čovjek o kojem se pričalo samo najbolje i koji je želio najbolje, za Dinamo, za Zagreb, za Hrvatsku.... 

Ako stadion našeg voljenoga tima treba nositi ime, nek' nosi ime najvećeg "Zlatko Cico Kranjcar"! 

"Bio je veliki nogometaš, golgeter ispred svog vremena, onakav kakvih je danas sve manje, s istančanim osjećajem za pogodak, snalažljiv u protivničkim šesnaestercima. Zabijao je lijevom i desnom, glavom, iz zraka i “s poda”, škaricama, volejima, u gužvi, iz slobodnjaka, penala… Cicino proljeće povijesne 1982. godine Dinama bilo je njegovo malo remek-djelo, dvanaest postignutih golova za naslov prvaka i nagovještaj velike karijere koja se ipak nije dogodila. A zašto? Zato što se zaljubio u Beč koji je imao onaj neki neodoljiv “šmek”, a Cico je, budimo sasvim iskreni, volio ležeran, gospodski život. Oduvijek i zauvijek. Šteta. Ne zato što je bio bonvivan, već zbog karijere, jer… Bio je rođen za veliku scenu. I veće klubove od Rapida i Dinama. Da nitko ne zamjeri. O Cicinom trenerskom znanju i umijeću više od svega reći će intimni razgovori s mnogobrojnim hrvatskim reprezentativcima iz njegove “ere”, koji su znali prepoznati njegov osjećaj za igru i taktiku, ali u prvom redu osjetiti čovječnost u svakoj njegovoj odluci, čak i onda kad su mu mnogi predbacivali nepotizam među Vatrenima u razdoblju reprezentativnog odrastanja njegova sina Nike.

Cicu su od ostalih izdvajale uglađene manire i gospoština. U ophođenju, slušanju i shvaćanju sugovornika, međusobnom uvažavanju. U bezbrižnim ćakulama i ozbiljnim razgovorima. I nikad nije bio od onih koje bi impresionirale elite, iako je bio cijenjen i uvažavan u svakom društvu. Cico je bio i ostao svoj. Od prvog do zadnjeg dana.

I na kraju… Što god o Cici mislili oni koji su si davali za pravo njegovu intimu tumačiti na svoj način, najčešće ovlaš, obitelj mu je uvijek bila i ostala na prvom mjestu. Supruga Elvira i njegovi ponosi Lana i Niko, unuci i unučice, na spomen kojih bi uvijek razvukao onaj njegov neodoljiv i šarmantan osmijeh. Osmijeh iza kojega je uvijek stajala iskrena poruka. Osmijeh zanesenog i zaigranog dječaka koji nikad nije želio odrasti."